NOB Makedonije. Publikacija fotografija, dokumenata i karata sa prigodnim tekstom o narodnooslobodilačkoj borbi makedonskog naroda

Mihailo Apostolski, Jovan Popovski

 

 

Borko Lazeski: Fragmenti kompozicije NOB (na unutrašnjoj strani korica)

 

 

 

„U revoluciji obično narodi nađu sami sebe, upoznaju svoju vrednost, upoznaju svoju stvaralačku snagu. U revoluciji se narodi podmladuju, bude se iz svoje začmalosti i tada u svom revolucionarnom poletu razvijaju takvu stvaralačku energiju i za kratko vreme stvaraju takva dela koja ne mogu da se zamisle u starom društvu“.

 

TITO

 

 

Đorđe Andrejević Kun: Kompozicija

 

 

I. 1918-1941

 

1. Uspesi Komunističke partije

2. Kolonizacija

3. Teror

4. Demonstracije i štrajkovi
5. U Španiji
6. Makedonska književnost

 

 

Makedonski narod, vekovima porobljen izdržao je nečuveni pritisak raznih porobljivača. Uporcrn u borbi protiv porobljivača nikada nije prestao da brani svoja prava. Raznovrsnim formama borbe i mukotrpnim radom uspeo je da očuva svoju nacionalnost, da očuva i gaji svoje kulturne tradicije preko narodnog veza i tkanja, preko pesama i narodnih igara, preko fresaka i duboreza. U otomanskoj imperiji bio je obespravljen i nije priznavano njegovo postojenje i upotrebljene su sve mere za njegovu denacionalizaciju i istrebljenje.

 

Pobedom proletarijata u Oktobarskoj revoluciji, makedonski narod, zadojen idejama Kareva i drugih socijalista u Ilindenskom ustanku, našao je nove snage da produži borbu u novim uslovima. Usled ovoga Komunistička partija uživa njegovo poverenje.

 

Komunistička partija Jugoslavije, priznajući postojanje makedonske nacionalnosti, svojom doslednom politikom za prava radnog čoveka, vodila je makedonski narod u zajednici sa ostalim narodima u mnogobrojne borbe protiv hegemonističke vlasti stare Jugoslavije i protiv fašističkih porobljivača da bi pod njenim rukovodstvom izvojevao punu nacionalnu, socijalnu i ekonomsku slobodu.

 

1

 

 

 

 

Makedonski narod je vekovima bio porobljen, ali nikada pokoren. Za svoje nacionalno, socijalno i ekonomsko oslobođenje vodio je dugotrajne borbe protiv turskih porobljivača. Vrhunac te borbe ogleda se u Ilindenskom ustanku 1903. godine, kada je proglašena kruševska republika.

 

U 1912. godini, kada su balkanski saveznici pobedili vojsku trule otomanske imperije, makedonski narod oslobađa se feudalnog ropstva, ali sledeće, 1913. godine, u drugom balkanskom ratu, potpada pod novo ropstvo buržoazije tri balkanske zemlje: Srbije, Bugarske i Grčke. Buržoazija ovih država dovela je makedonski narod u položaj potpune obespravljenosti. Završetkom prvog svetskog rata situacija na Balkanu je izmenjena. Austrougarska monarhija je nestala, a na Balkanu je stvorena takozvana „Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca“, koja kasnije, 1929. godine, dobija ime „Kraljevina Jugoslavija“.

 

Ugovorom o miru, koji je zaključen posle prvog svetskog rata, sankcionisana je podela Makedonije.

 

Buržoaske vlade balkanskih zemalja, kojima su pripali delovi Makedonije, sprovodile su surove mere u cilju što efikasnije denacionalizacije i istrebljenje makedonskog naroda i na taj način ostvarivale svoje političko-ekonomske i hegemonističke ciljeve.

 

U Makedoniji pod velikosrpskim režimom nije se upravljalo u skladu sa važećim zakonima novostvorene države, već po posebnim uredbama i naredbama. Odmah po završetku rata, 1918. godine, stupile su ponovo na snagu specijalne naredbe iz 1913. godine, prema kojima je celokupan društveni i politički život u Makedoniji bio pod kontrolom policijskog režima. U sličnoj situaciji našao se makedonski narod i u Pirinskoj i Egejskoj Makedoniji, koje su potpale pod vlast bugarske i grčke buržoazije.

 

Tokom prvog imperijalističkog rata rasplamteo se revolucionarni pokret skoro u celoj Evropi. Mnogobrojni štrajkovi i demonstracije radnika i vojnika u nizu zemalja prerasle su u pobune i revolucije. To je bio slučaj sa Nemačkom, Austrijom, Mađarskom, Finskom, Italijom i nekim drugim zemljama. Osnovni zahtev svih ovih revolucionarnih pokreta bio je da se prekine rat kojije narodima nametnut od strane vladajućih kapitalističkih krugova.

 

U carskoj Rusiji je, 23. februara 1917. godine, pobedila buržoasko-demokratska revolucija. Ona je bila preteča velike oktobarske revolucije, koja je pod vodstvom

 

2

 

 

besmrtnog Lenjina otpočela 25. oktobra (7. novembra) 1917. godine i dovela do pobede proletarijata i stvaranja prve socijalističke države u svetu — SSSR.

 

Pobeda oktobarske revolucije odjeknula je u ćelom svetu i pozitivno se odrazila na dalje ičanje revolucionarnih pokreta. Ona je dala nove snage proletarijatu da produži klasnu borbu i dp se u toj borbi organizaciono i idejno učvrsti.

 

U uslovima novostvorene države Srba, Hrvata i Slovenaca bilo je neophodno objediniti rad partijskih i sindikalnih organizacija. Da bi se to i organizaciono postiglo, u Beogradu je, od 20.—23. aprila 1919. godine, održan I kongres KPJ — Kongres ujedinjenja. Na ovom kongresu, koji je sazvan na predlog Socijal-demokratske partije Srbije, stvorena je Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) koja je na II kongresu u Vukovaru 1920. godine dobila novo ime — Komunistička partija Jugoslavije.

 

Prvom kongresu Komunističke partije Jugoslavije prisustvovali su delegati iz svih krajeva zemlje, ali mnogi problemi nisu mogli biti ni sagledani ni postavljeni. Tako, na primer, nacionalno pitanje nije bilo postavljeno, kao i mnoga druga. U periodu posle kongresa, Komunistička partija Jugoslavije je postepeno sagledavala niz problema od značaja za borbu proletarijata i uopšte za jugoslovenske narode. U traženju odgovarajućih rešenja ona je polazila od marksističke teorije i u skladu sa opštim uslovima uspevala da ih resa va. Tako je Komunistička partija Jugoslavije prva i jedina priznavala postojanje makedonske nacionalnosti. Ova politika bila je od presudnog značaja za uključivanje širokih masa makedonskog naroda u borbu protiv buržoaske Jugosalvije. Ona je, takođe, bila i preduslov za masovno učešće Makedonaca u narodnooslobodilačkoj borbi.

 

3

 

 

 

    1. Uspesi Komunističke partije

 

 

„Socijalistička zora“ na srpskom i turskom jeziku i „Radničke novine“ — za pobedu na izborima 1920. godine

 

 

Nezavisno od toga što Komunistička partija Jugoslavijenije na svojim kongresima1919. i 1920. godine pristupila reša van ju nacionalnog pitanja naroda Jugoslavije, makedonski narod je bio uveren da će samo preko KPJ moći da realizuje svoja politička, ekonomska i socijalna prava. To su potvrdili i rezultati opštinskih izbora, koji su održani avgusta1920. godine, kada su kandidati Komunističke partije Jugoslavije dobili veliki broj glasova,bez obzira na sve falsifikate i veliki teror sproveden za vreme izbora nad makedonskim narodom od strane vladaj uće buržoazije. Na ovim izborima Komunistička partija Jugoslavije postigla je velike uspehei pobedila u kumanovskoj, veleškoj, kavadarskoj i nekim drugim opštinama i selima. Na ponovnim izborima KPJ je pobedila i u Skopju.

 

Posleratna situacija u državi Srba, Hrvata i Slovenaca bila je veoma teška. Stvarajućiu jedinjene partije proletarijata postignuti su vidni uspesi na opštinskim izborima, što je pokazalo da su mase jugoslovenskih naroda progresivno oriientisane. Zbog toga što se bojala rezultata parlamentarnih izbora za ustavotvornu skupštinu

 

(28. novembar 1920. godine)buržoaska vlada ie pojačala teror nad progresivnim ljudimai članovima KPJ, a posebno je progonila poslaničke kandidate iz redova komunista. Međutim, i pored ovoga, buržoaziia niie mogla da zabeleži neke vidniie uspehe. Na izbore za ustavotvornu skupštinu

 

4

 

 

FAKSIMIL „OBZNANE“

 

izašlo je oko 55 odsto upisanih glasača, što pokazuje da je i na ovom planu buržoazija pretrpela neuspeh. S druge strane, Komunistička partija zabeležila je znatne uspehe — za poslanike je izabrano 50 komunista, a samo u Makedoniji bilo je izabrano 15 komunista. Ovakvi rezultati na izborima bili su još jedna potvrda da KPJ ima veliki uticaj na mase. Sa 38 odsto svih glasova, koliko je dobila na izborima, ona je bila najjača partija u Makedoniji.

 

Uspesi KPJ na parlamentarnim izborima 1920. godine zabrinuli su vladajuću buržoaziju. Da bi održala svoje pozicije i poredak zasnovan na surovoj eksploataciji radnika i seljaka i ugnjetavanju nacija, ona je vršila sve jači pritisak na radne mase. Teror nad narodom postojao je iz dana u dan sve veći. Vrhunac je dostignut 30. decembra 1920. godine, kada je buržoaska vlada donela takozvanu „obznanu“, kojom se zabranjuje rad Komunističke partije Jugoslavije, Saveza komunističke omladine Jugoslavije i Centralnog radničkog sindikalnog saveza.

 

Da bi održala i pojačala teror nad najprogresivnijim delom jugoslovenskih naroda, vladajuća buržoazija je počela da jača državni aparat, policiju i žandarmeriju. Velikosrpski hegemonistički režim u staroj Jugoslaviji imao je u svojoj službi oko 12 hiljada žandarma, od kojih je oko 8.000 bilo angažovano u vardarskom delu Makedonije. Pored ostalog, i ovaj podatak pokazuje da je jugoslovenska buržoazija imala prema makedonskom narodu posebne ciljeve.

 

5

 

 

 

    2. Kolonizacija

 

PREGLED KOLONIZACIJE U MAKEDONIJI (FAKSIMIL)

 

 

Velikosrpska hegemonistička buržoazija obezbeđivala je svoj položaj u Makedoniji raznim putevima i metodima. Zatvaranje škola i širenje nepismenosti bili su metodi denacionalizacije makedonskog naroda i svih ostalih nacionalnosti koje su živele na ovoj teritoriji. Međutim, to nije bilo dovoljno. Zbog toga i ekonomskim merama trebalo je obezbediti buržoaziji porobijivanje i denacionalizaciju makedonskog naroda. U agrarnoj Jugoslaviji veoma je važno bilo u čijim će se rukama nalaziti zemlja begova i aga, za koju se vekovima borio makedonski narod.

 

Uredbama, koje je buržoaska vlada donela 1918. i 1920. godine, otpočela je agrarna reforma. Jednovremeno sa ovim bila je regulisana i kolonizacija u Makedoniji. I jednoj i drugoj uredbi bio je cilj da makedonski seljaki dalje ostane bez zemlje. Dovođenjem kolonista u Makedoniju, buržoazija je htela da još sigurnije učvrsti svoj položaj, primenjujući politiku razdora među narodima.

 

Od zemlje, koja je došla pod udar agrarne reforme, preko 60 odsto je naseljeno kolonistima, a makedonskim poljoprivrednicima je dodeljeno manje od 40 odsto (39,55 odsto). Zemlja je bia pretežno dodeljivana takozvanim nacionalnim elementima, zatim žandarmima, rezervnim podoficirima i oficirima, poznatim pod imenom „solunaši“. Primera radi navodimo da je Milan Stojadinović (kasnije

 

6

 

 

MAKEDONSKI POLJOPRIVREDNICI SU DOBILI SAMO JEDNU TREĆINU OD ZEMLJE

NAPREDNE ŠTAMPE

 

PREGLED KOLONIZACIJE U BIVŠOJ VARDARSKOJ BANOVINI

 

 

predsednik jedne od buržoаskih kraljevskih vlada) dobio tom prilikom celo selo Kruševicu u Tikvešu. Raspodela zemlje u Makedoniji izvršena je tako što je jedna makedonska porodica dobila u prošeku 3,44 hektara, a jedna kolonistička porodica 15,11 hektara.

 

Međutim, agrarna reforma nije bila jedina mera za ekonomsku eksploataciju makedonskog naroda. Veoma niske cene duvana i njegovotkup isključivo preko monopola, zatim niske cene opijuma i niza drugih industrijskih i povrtarskih kultura, takođe su u velikoj meri uticale na ekonomsko osiromašenje makedonskog seljaka. Najzad, treba dodati i to da su koncesije za iskorišćenje raznih prirodnih bogatstava(rudnika i dr.) ekonomski jačale buržoasku vlast 11a račun makedonskog naroda.

 

7

 

 

 

    3. Teror

 

PLODOVI DIKTATURE

PLAKAT NEPOZNATOG AUTORA: ŠESTO JANUARSKA DIKTATURA

ORGAN UJEDINJENJA VMRO (FAKSIMIL)

POPISNICI PROTIVU HAPŠENIJA U KUMANOVU

 

 

Ekonomske mere, kao i neposredna pljačka makedonskog naroda, nisu bile dovoljne da se realizuje denacionalizatorska i hegemonistička politika velikosrpske buržoazije. Usled ovoga teror u Makedoniji se posle „obznane“ odlikovao posebnom surovošću. Paralelno sa surovom politikom denacionalizacije išlo se i ka istrebljenju. Progresivni ljudi su ubijani bez ikakvog suđenja — preko noći su nestajali, i stanovnici pojedinih sela odvođeni, su na streljanje zbog toga što su navodno podržavali „komite“ (na primer u selu Garvanu i dr.). Bez ikakvog isleđivanja i suđenja, prema nepotpunim podacima, ubijeno je preko 1.600 Makedonaca, Siptara i Turaka, a računa se da je kroz zatvore prošlo preko 30 hiljada ljudi. Samo u 1927. godini bilo je preko 7.500 Makedonaca u raznim zatvorima.

 

8

 

 

PROTESNI MITING ZA OSLOBOĐENJE POLITIČKIH ZATVORENIKA, KUMANOVO. 1940.

 

GRUPA MAKEDONACA U LOGORU „IVANJICA”, 1940.

 

 

Komunisti u Makedoniji su podneli najveći teret. Njima se sudilo ne samo kao komunistima već i kao „nacionalistima“, da bi im se odredile veće i teže kazne.

 

Protiv suđenja u Makeđoniij, odnosno protiv terora vladaj uće buržoazije, često su se čuli glasovi naroda Jugoslavije i naprednih ljudi iz celog sveta. Tako je, na primer, Liga za zaštitu prava naroda intervenisala prilikom osude 15 ljudi u Kumanovu.

 

Teror hegemonističke buržoazije obuhvatio je sve jugoslovenske narode. Da bi obezbedila vlast i omogućila postepena skretanja ka evropskim fašističkim režimima, buržoaska vlada je pokraj drugog pre početka drugog svetskog rata otvorila koncentracione logore u koje je upućivala najnaprednije Jugoslovene. U ovim logorima (Bileće, Ivanjica, itd.) među brojnim Jugoslovenima bilo je i naprednih Makedonaca.

 

9

 

 

 

   4. Demonstracije i štrajkovi

 

 

ŠTRAJK ZELEZNIČARA, VELES 1920.

 

PRVOMAJSKA PROSLAVA, BITOLA, 1920.

 

 

Politika KPJ u pogledu priznanja nacionalnosti makedonskog naroda, kao i uloge potlačenih nacija u borbi protiv vladaj uče buržoazije, bila je od velikog značaja za makedonski narod u njegovoj borbi za nacionalnu slobodu i za štitu socijalnih i ekonomskih prava.

 

Teror nije mogao da spreči makedonske komuniste da u svakoj pogodnoj prilici organizuju štrajkove, bilo samostalne ili u okviru štrajkova svih radnika Jugoslavije. U borbi protiv vladaj uče buržoazije KPJ je koristila veoma različite forme. Tako, na primer, proslave Prvog maja i nacionalnog praznika makedonskog naroda — Ilindena, korišćene su da bi se održavao i podizao borbeni duh radnika, omladine i svih progresivnih ljudi.

 

Praznovanja Prvog maja i Ilindena postajala su iz godine u godinu sve brojnija i masovnija, pa prema tome i sve utičajnija.

 

Dolaskom druga Josipa Broza Tita na čelo Komunističke partije Jugoslavije počela je da jača i partijska organizacija u Makedoniji, koja je pod udarcima buržoazije bila znatno oslabljena. Njena aktivnost rasla je iz dana u dan. U štrajkovima i demonstracijama učestvovalo je sve više ljudi. Takođe, bio je pojačan i rad među širokim masama.

 

10

 

 

PRVOMAJSKA PROSLAVA, SKOPJE, 1923.

 

PRVOMAJSKA PROSLAVA, VELES 1934.

 

11

 

 

DEMONSTRACIJA STUDENATA, OHRID 1939.

 

PRVOMAJSKA PROSLAVA, PRILEP 1938.

 

 

U svemu ovome, posebno treba istaći uspehe KPJ u organizovanju prvomajskih i Ilindenskih demonstracija skoro u svim gradovima Makedonije. Osnovna karakteristika svih ovih demonstracija bila je masovnost. Tako je, na primer, u demonstracijama u Prilepu učestvovalo više hiljada ljudi.

 

Pored demonstracija, zabeleženo je i više štrajkova. Samo 1940. godine u Makedoniji je bilo 16 štrajkova, u kojima je učestvovalo oko pet hiljada radnika.

 

U svim ovim demonstracijama i štrajkovima kovali su se novi mladi kadrovi, koji su 1941. godine poneli zastavu revolucije.

 

12

 

 

„RADNIČKI TJEDNIK“

ŠTRAJK RADNIKA, PRILEP 1938.

ŠTRAJK FRIZERSKIH RADNIKA, SKOPJE 1936.

ŠTRAJK RADNIKA „PAPA TEODOSI“, SKOPJE 1940.

 

13

 

 

DEMONSTRACIJE, VELES 1939.

 

DEMONSTRACIJE ODGAJIVACA DUŠANA, PRILEP 1939.

 

Makedonski narod pružao je stalni otpor nenarodnim režimima stare Jugoslavije. U toku 1936. godine počelo je stvaranje pokreta „MANAPO“-makedonskog narodnog pokreta, koji je još u početku dobio masovan karakter. Ovaj pokret se organizovao na bazi borbe protiv hegemonističke politike vladajuće buržoazije, a cilj mu je bio rešenje nacionalnog pitanja makedonskog naroda u okviru Jugoslavije. Takođe, ovaj pokret imao je za cilj da makedonski narod u zajedničkoj borbi sa svim jugoslovenskim narodima izvojuje svoju punu ravnopravnost, zatim da pripremi radne mase za borbu protiv fašizma, kao i za uspostavljanje prijateljskih odnosa sa Sovjetskim Savezom.

 

14

 

 

 

    5. U Španiji

 

 

ŠPANSKI PLAKAT SA LIKOM BLAGOJA PAROVICA

 

GRUPA MAKEDONACA — ŠPANSKI BORCI, MEĐU KOJIMA SU: ELISIJE POPOSKI, CVETKO UZUNOSKI, BORO POCKOV I DR.

U ŠPANIJI — CETA BATALJONA „ĐURO ĐAKOVIC" SA KOMANDIROM ALEKSO DEMNIESKI

 

JUGOSLOVENI — ŠPANSKI BORCI

 

 

Španski građanski rat potresao je celo čovečanstvo. Pokušajem fašista da 18. jula 1936. godine svrgnu legalnu vladu španskog naroda — vladu Narodnog fronta, otpočeo je oružani sukob fašizma sa progresivnim čovečanstvom.

 

Španija je postala poligon fašističkih oružanih formacija, ali i simbol međunarodne solidarnosti progresivnih ljudi za borbu protiv fašističkih zavojevača.

 

Komunistička partija Jugoslavije uputila je iz svojih redova u Španiju preko 1.300 Jugoslovena. Među Jugoslovenima koji su otišli da brane Španiju od fašizma bio je i veliki broj Makedonaca, od kojih su neki zauzeli komandirske i komesarske položaje u jedinicama španske republikanske vojske. S druge strane, veliki broj Jugoslovena položio je svoje živote na sunčanom tlu ove zemlje, boreći se za dobro španskog naroda, a samim tim i za oslobođenje svog naroda.

 

15

 

 

 

    6. Makedonska književnost

 

 

KOČO RACIN

Naslovna stranica „Beli mugri“

Naslovna stranica „Mskavici“

 

 

Dugogodišnje tursko ropstvo prekratilo je kulturne tekovine makedonskog naroda pa je tako jedan književno-kulturni rad, nastao u eposi Klimenta i Nauma, bio nasilno prekinut za nekoliko vekova.

 

Pa ipak, nepokorene narodne mase nisu se pomirile sa ropstvom. One su svoje oslobodilačke težnje izražavale povremenim bunama i usmenim književnim stvaralaštvom. Makedonska narodna književnost budno je stajala na braniku očuvanja nacionalne individualnosti. Bogata izražajnim sredstvima i originalnim poetskim stilom, bujna u snazi oslobodilačke misli i raskošna u svojoj lepoti, ova je književnost postala temelj na kome se kasnije izgrađuje nova makedonska kultura.

 

Početkom 19. veka, kada i počinje organizovanija oslobodilačka borba makedonskog naroda, pojavljuje se prvageneracija pisaca, čiji je značaj naročito u kulturno-istorijskom pogledu nesumnjiv. To su pisci Joakim Krčovski, Kiril Pejčinovič — Tetoec, Teodosij Sinaitski i dr. Njihova književnost izražava bitne strane u razvitku makedonskog naroda, svedočeći o njegovim naporima da se oslobodi vekovne zaostalosti i da stupi u red kulturnih naroda. Unoseći narodni duh u svoja dela i služeći se narodnim jezikom oni postavljaju osnovu makedonske kulture i književnosti koja će nešto kasnije u deima Jordana Konstantinova — Džinot, Gligora Prličeva, Rajka Žinzifova, Dimitrija Makedonskog, Đorđi Puleskog, Kuzmana Šapkareva, braće Miladinovca i dr. zazvučiti poetski izražaj nije.

 

To je generacija pisaca čija književnost nosi obeležja početne faze jednog nacionalnog pokreta. U tom pogledunaročito treba istaći ulogu Krste Petkov Misirkova, koji se u svom delu „Za makedonckite raboti“ (O makedonskom pitanju, 1903.) utvrdio kao nesumnjiv pobornik i branilac individualnosti makedonskog književnog jezika, makedonske kulture i nacije, „kada su oni najžešće negirani i kada je bilo najteže naći i formulisati argumente za njihovo postojanje“.

 

Period između dva svetska rata veoma je značajan za makedonsku nacionalnu i kulturnu istoriju. Borba makedonskog naroda za sobodu postaje sastavni deo borbe Komunističke partije Jugoslaije koja se bori za konačno rešenje makedonskog nacionalnog pitanja. Sve to ima neposredan odraz i na dalji razvitak makedonske nacionalne kulture.

 

Generacija pisaca koja se javlja u ovom periodu i oživljava književnost na narodnom jeziku prožeta je idealima svoga naroda za slobodu. Za ovaj period vezana su imena pesnika Koče Račina, Koleta Nedelkovskog, Venka Markovskog kao i dramskih pisaca Antona Panova, Riste Krleta, Vasila Iljoskog. Na makedonskom jeziku pišu i objavljuju u naprednim listovima i časopisima i drugimladi ljudi koji tada započinju svoj književni rad, kao, na primer, Volče Naumčeski, Mite Bogoevski, Kiro Dimov, Aco Karamanov i dr.

 

Rađanje savremene makedonske književnosti nerazdvojno je vezano za ime veleškog radnika — grnčara Koče Račina. Iako samouk, Racin se razvio u jednog od najobrazovanijih makedonskih intelektualaca pre rata. Njegova poezija je povest o mukotrpnom životu naših trudbenika i prožeta je borbenim i revolucionarnim patosom. Posebna je važnost Koče Račina i u formiranju makedonskog književnog jezika, u čemu on stvaralački prihvata principe Misirkovljevih koncepcija.

 

Rat i narodnooslobodilačka borba nisu prekinuli intenzivno stvaranje već su naprotiv otvorili najširu mogućnost za dalji uspešni razvitak makedonske književnosti. U toku Narodne revolucije pojavljuju se pisci koji svoj životni put povezuju sa revolucionarnom borbom svoga naroda za slobodu. Aco Šopov, Kole Čašule, Slavko Janevski, Vlado Maleski i dr. svoja pra književnaa ostvarenja pišu u redovima NOB.

 

16

 

 

 

ODLOMKA IZ PESME „KOPAČITE“. AUTOGRAF KOCE RAČINA

 

 

Kopačite

 

Se k’ti noćta crna!

Se ruti karpa — mrak

I petli v selo peat

i zorata se zori —

nad karpa v krv se mie

i temninata pie

silno

svetnal

den!

 

Probudete se morni

kopački i kopači

na trudot

crn

narod!

 

So motika na ramo

za korka suva leb,

po patištata strmni,

po polinjata ramni,

u vivnaliov den —

da trgneme i nie

stradalnici od vek!

 

Na deda Bogomil

zemjata rovka, meka,

nababrena za rod,

so stradna duša čeka

udarite ni jaki

na motikite ostri

po troskot

pelin

trat!

 

Na rabota!

Na trud!

 

Da prokopame meko

polinjata rodni

afion, tutun, žitce

da rodat blagorodni.

 

I po krivite vadi

da propuštime vodi

za orizite mladi

i zeleni lobodi.

 

Na rabota!

Na trud!

 

Da rodi rod bogat!

Da blikne život mlad!

Na pepel troskot pelin

vo ogin plamen jad!

Zilite da puštat

koren ja dlaboko

plodovi da bliknat

visoko, visoko

slobodno

na vozduh!

 

Orarne so ralo

no zemjata ni zlatna

kolku e bogata!

 

Na pepel troskot, pelin!

Vo ogin plamen, jad!

 

Da prestane, da snema

tagata golema

za goliot život

na čovek

stanal —

skot.

 

I v taja mugra presna

da ekne družna pesna

na družnite udari —

ta bij at srca mladi

i rastat silno gradi

prebliknati so jad!

 

Od sički maki teški

ne vidovme bel den,

a od solzi žeški

ne stanue meden

našiot život!

 

Na rabota!

Na trud!

 

Ta ne sme sade nie

ta ne sme sade tuka —

nie sme po cei svet

bezbrojni

milioni,

na trudot

crn —

narod!

 

Da bide čestit denot

i prvata ni stapka

u prvioti ni vek!

Ke mine silen ek

ke b’sne sonce zlatno —

po sekade na svetot

ke zgine sramno gnetot

ke l’sne život nov!

 

I reki ke potečat

i breme ke odvlečat

na vekovite smrt!

Rekite od živi

i probuđeni sili

na kopači

kopački

i stradni

goli

gladni

po celata zemja!

 

Se k’ti noćta crna!

Se ruti karpa — mrak!

I petli v selo peat

i zorata se zori —

nad karpa v krv se mie

i temninata pie

silno

svetnal

den!

 

KOCO RACIN

iz zbirke „Beli mugri“

 

17

 

 

FAKSIMIL KORICE KNJIGE „ZA MAKEDONSKITE RABOTI“ (O MAKEDONSKOM PITANJU)

 

[Previous] [Next]

[Back to Index]