NOB Makedonije. Publikacija fotografija, dokumenata i karata sa prigodnim tekstom o narodnooslobodilačkoj borbi makedonskog naroda

Mihailo Apostolski, Jovan Popovski

 

 

- Predgovor prvom izdanju

- Predgovor drugom izdanju

- Tito — iz govora na zboru u Skopju, 11. oktobra 1953.

- Koliševski — iz govora na zboru u Prilepu, 11. oktobra 1961.

 

    PREDGOVOR PRVOM IZDANJU

 

U okviru proslave dvadesetogodišnjice oslobodilačke borbe i narodne revolucije, Glavni odbor Saveza boračkih organizacija Makedonije pokrenuo je inicijativu za izdavanje ove publikacije sa dokumentima i fotografijama iz narodnooslobodilačkog rata u Makedoniji. U ovu svrhu, Glavni odbor formirao je poseban uređivački odbor, koji je duže vremena radio na njenoj pripremi.

 

Uređivački odbor nastojao je, u granicama, raspoložive dokumentacije, da događaje iz istorijske prošlosti makedonskog naroda osvetli što više, da ih hronološki sredi i da od mnogobrojnih dokumenata odabere samo one koji su najkarakterističniji za narodnooslobodilačku borbu.

 

U početku publikacije izneti su izvesni dokumenti — fotografije iz perioda pre početka narodnooslobodilačke borbe, koji predstavljaju skroman prilog za objašnjenje postepenog narastanju revolucionarnog raspoloženja masa u Makedoniji, kao i dokumenti-fotografije iz borbe makedonskog naroda protiv svih hegemonista, kolonizacije, nepravedne agrarne reforme i privrednog pljačkanja i osiromašenja Makedonije. Jednom rečju, izneti su najkarakterističniji dokumenti revolucionarnih strujanja u vardarskom delu Makedonije između dva svetska rata, strujanja koja su u uslovima okupacije 1941. godine prerasla u opštenarodni ustanak.

 

U revolucionarnom vrtlogu između dva svetska rata, narodi u Makedoniji našli su pravilan i jedinstven put za svoje oslobođenje blagodareći KPJ. U toku ovog perioda ništa nije bilo u stanju da slomi njihovu odlučnost u borbi za slobodu, pa ni teror, koji je usledio posle donošenje zloglasne „obžnane“. Rezultat ovog borbenog jedinstva, koje je povezivalo sve narode Jugoslavije, ogleda se i u 27. martu 1941. godine, odnosno 11. oktobru 1941. godine, koji predstavljaju logično produženje ranijih događaja.

 

Uređivački odbor nastojao je da u ovoj publikaciji iznese što više materijala, dokumenata i fotografija, pronađenih naročito u poslednje vreme.

 

Pripremajući ovu publikaciju, uređivački odbor je želeo da na pregledan, popularan, pristupačan i dokumentovan način prikaže narodnooslobodilačku borbu u Socijalističkoj Republici Makedoniji. Publikacija je zamišljena kao skroman prilog istoriji naše slavne narodnooslobodilačke borbe. Razume se da ona nema pretenzije, da bude završna reč za neke događaje i borbe. Uređivački odbor je svestan da ova publikacija ima izvesnih praznina, ali, i pored uloženog truda, on nije bio u mogućnosti da prikupi iscrpne podatke i dokumente za neke događaje. On je, takođe, svestan da te praznine ne mogu biti popunjene ili zbog nedostatka prostora, vremena ili iz tehničkih uzroka, ali u prvom redu zbog nedostatka odgovarajućeg materijala. No, ako se objavljivanjem ove publikacije bar unekoliko popunjava praznina koja postoji u izdavačkoj aktivnosti sa tematikom iz NOB-a, ako ova publikacija postane bliska lektira naših mladića i građana, radniku i seljaka, uopšte našeg čoveka, uređivački odbor će biti zadovoljan, smatrajući da njegov trud nije bio uzaludan.

 

Uređivački odbor smatra za dužnost da se ziahvali na pomoći koju su mu u pripremanju ove publikacije pružili u prvom red,u mnogi učesnici iz NOB-a, zatim Glavni odbor Saveza boračkih organizacija i opštinski odbori Saveza boraca, rukovodstvo i službenici Istorijskog muzeja Makedonije, Novinsko-izdavačko preduzeće „Narodna zadruga“, Institut za nacionalnu istoriju Makedonije, Institut radničkog pokreta Srbije, Istorijska komisija Oblasnog komiteta SKJ Kosova i Metohije, Muzej JNA u Beogradu, kao i istorijski muzeji u Titovom Velesu, Prilepu, Bitoli, Ohridu, Tetovu, Štipu, Kumanovu, Prištini, Vranju, Nišu, Kruševu, Strumici i drugim mestima.

 

UREĐIVAČKI ODBOR

 

VII

 

 

 

    PREDGOVOR DRUGOM IZDANJU

 

 

Veliki interes čitalačke publike za ovu publikaciju podstakao je organe samoupravljanja NIP „Narodna zadruga“ da istu publikaciju objave i na srpsko-hrvatskom jeziku, kako bi time omogućili da se naši narodi i iz drugih republika upoznaju sa najnovijom istorijom makedonskog naroda a kroz to i sa njegovim željama i naporima da živi u jednoj novoj zajednici — Federativnoj Socijalističkoj Republici Jugoslaviji, čiji je tvorac Komunistička partija na čelu sa drugom Josipom Brozom Titom.

 

NIP „Narodna zadruga“ pored toga izdavanjem ove publikacije na srpsko-hrvatskom jeziku povezuje sa jubilarnom godinom makedonskog naroda — sa dvadesetogodišnjicom održavanja Prvog zasedanja Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM), na kome su postavljeni temelji državnosti makedonskog naroda, temelji Socijalističke Republike Makedonije.

 

Pripremajući ovu publikaciju za drugo — srpskohrvatsko izdanje uređivački odbor želi da ukaže čitaocima da je isto dopunjeno novom dokumentacijom pronađena posle objavljivanja prvog izdanja. Nova dokumentacija omogućila je uređivačkom odboru da sa većom preciznošću utvrdi neke događaje pa time da dopuni i tekst i karte. No, ovim ni iz daleka nisu završena istraživanja za rasvetljavanje pojedinih događaja iz istorije makedonskog naroda, što u ostalom i sama forma i namena publikacije onemogućava da se i sa sadašnjom dokumentacijom ide u šira razjašnjenja.

 

Nova dokumentacija i potrebne dopune iziskivala su izvesne promene u pogledu tehničkog uređivanja publikacije.

 

Nadamo se da će ovo izdanje omogućiti široj jugoslovenskoj javnosti slikovitije upoznavanje sa Narodnooslobodilačkom borbom makedonskog naroda.

 

UREĐIVAČKI ODBOR

 

IX

 

 

Josip Broz Tito – čovek koji je najintimnije i najtešnje vezan sa revolucijom naroda Jugoslavije, čovek koji je u sebi nosio misao i duh revolucije. Stojeći na ćelu KPJ, on je čvrsto i sigurno držao kormilo revolucionarne borbe. Covek koji je makedonski narod u najsudbonosnijim danima njegove istorije, izveo iz teške situacije, pokazujući mu pravilan put za nacionalno i socijalno oslobođenje. Sa njegovim imenom vođene su najveličanstvenije borbe u epopeji narodnooslobodilačke borbe. Čovek Tito, simbol i smisao naše revolucije i naše sadašnjice i budućnosti.

 


 

 

    TITO, iz govora na zboru u Skopju, 11. oktobra 1953. godine

 

 

Iskustvo u poslijeratnom periodu, izraženo u ovom vanrednom napredku koji je postigao makedonski narod, pokazalo je da se makedonski narod nije prevario kad je zajedno sa ostalim narodima Jugoslavije prolijevao svoju krv za slobodu ove zemlje, za bratstvo i jedinstvo svih naroda Jugoslavije.

 

Ovdje u Makedoniji bili su specifični, vrlo teški uslovi za razvitak partizanske borbe. Jer, ko su bili okupatori? Okupatori su u prvom redu bili Bugari, bugarski fašisti koji su pod licemjernom maskom bratstva došli ovdje da na perfidan način i oni ponovo podjarme makedonski narod, da ga, poslije ugnjetavanja velikosrpske hegemonije podvrgnu svojoj hegemoniji, svom ugnjetavanju. Razumije se da je u Makedoniji bilo ljudi koji su s njima simpatisali takav poduhvat i tu tendenciju, ali je ogromna većina makedonskog naroda, koji je vjekovima žudio za slobodom i mogućnosti da sam sobom upravlja, bila protiv toga — i nije se prevarila što je odlučno ustala protiv takve bugarske tendencije, jer se na sopstvenoj koži uvjerila kakvu slobodu Bugari nose makedonskom narodu. To je bila sloboda pljačke, proganjanja i svega onoga što okupacija nosi sobom i sve je to makedonski narod osjetio na svojim leđima.

 

Razumije se da su bugarski fašisti, bugarski okupatori, vodili ovdje u Makedoniji malo drukčiju politiku nego recimo u južnom dijelu Srbije, u Toplici, kod Prokuplja i drugdje, gaje su zvijerski palili i uništavali sve što im je stajalo na putu. Ali oni su to činili iz svojih računa i tendencija koje sam naprijed pomenuo. Sudbina makedonskog naroda bila bi, da su oni pobijedili u ratu, ista onakva kao što bi bila sudbina i ostalih dijelova naše zemlje u kojima bi oni uspijeli da se zadrže. Makedonski narod je u svojoj borbi pokazao šta želi, makedonski narod pokazao je u prvom redu da više ne želi ničiju dominaciju, ničije ugnjetavanje, ničiju silu na svojim leđima, nego da želi da sam svojom snagom i voljom upravlja sobom. To je bilo ono što ga je gonilo naprijed, u bratsku zajednicu naroda Jugoslavije gdje je pod voćstvom Komunističke partije pravilno rešeno nacionalno pitanje, tako da svaki narod ima pravo da sam sobom upravlja, da ima pravo na samoopredjeljenje i da niko nema pravo da mu nametne svoju volju i svoju vlast. Pod rukovodstvom Komunističke partije makedonski narod vidio le zaštitu svojih interesa i svojih prava i, vjerujući Komunističkoj partiji, on se nije prevario. Ovaj silan procvat, ovaj silan zamah, ovo stvaralaštvo makedonskog naroda u izgradnji socijalizma danas to najbolje dokazuje.

 

Razumije se da je borba makedonskih partizana, makedonskih brigada i, poslije, divizija bila naročito teška i zbog toga što je kroz Makedoniju vodio glavni put Nijemaca za Grčku i i Bliski Istok, gdje su oni vodili rat. To su bila najosetljivija mesta i nije čudo što je glavni okupator, to jest Nijemci, sa svojim satelitima Bugarima, tako drakonski nastupao ovdje protiv boraca partizanskih brigada i odreda koji su mu se suprostavljali. Narodi Jugoslavije gledali su sa vanrednim oduševljenjem na to da u makedonskom narodu imaju svog iskrenog sabrata, svog iskrenog suborca, svog vjernog druga, vjernog brata koji je spreman da zajedno s njima dijeli sve patnje i sve radosti, radi ove naše današnje stvarnosti u novoj socijalističkoj Jugoslaviji,

 

TITO, iz govora na zboru u Skopju,

11. oktobra 1953. godine

 

XIII

 

 

Lazar Koliševski — sekretar PK KPJ za Makedoniju od 1941. godine i sekretar CK KPM od formiranja do 1963. godine i predsednik prve makedonske vlade

 


 

 

    Lazar Koliševski — iz govora održan u Prilepu 11. oktobra 1961.

 

 

Još u nadvečerju rata naša je Partija bila spremna na sve teškoće koje je fašistička okupacija neminovno nosila sa sobom. Pre svega da bi „raskrstio“ sa odlučnim otporom što su ga naši narodi ispoljili 27. marta, Hitler je pristupio obračunom sa Jugoslavijom kao celinom, što je praktično trebalo da znači obračun sa svim težnjama jugoslovenskih naroda za očuvanje jugoslovenske nezavisnosti sa revolucionarnim pokretom kao izraz tih težnji. Rasparčana i podeljena, postavljeni jedan protiv drugog i svi zajedno čak i protiv pojma Jugoslavija — to je bio račun što su naši narodi trebali da plate za smelost i odlučnost da se brane od nemačkog fašizma.

 

I u ovim momentima, kada se za sve jugoslovenske narode kao imperativ postavljalo očuvanje njihove sopstvene nacionalne egzistencije, kada su Nemačka i njeni saveznici Italija, Bugarska, Mađarska i Rumunija nastojavali da mržnju prema staroj Jugoslaviji pretvore u šovinistički bes jedan prema drugome, jedino Komunistička partija odlučno je stala protiv imperijalističke pljačke i za zajedničku borbu protiv okupatora i njegovih slugu u zemlji. Naša Partija bila je svesna za spremnost svog članstva da krene u odlučnu bitku, za spremnost jugoslovenskih naroda da krenu za svojom Partijom, prekaljena u surovoj revolucionarnoj borbi, sa dubokim uverenjem da će pod njenim rukovodstvom izvojevati slobodu, nezavisnost i bolju budućnost.

 

Taj poziv za novu Jugoslaviju ugrađen na istorijskom iskustvu naših naroda, njihove revolucionarne borbe protiv predratnih režima i tesne povezanosti sa borbom radničke klase predstavljao je i mogao je predstavljati jedinstvenu alternativu protiv imperijalističke pljačke, rasparčavanja, deljenja i protivupostavljanja jugoslovenskih naroda. Bez oružane borbe protiv hegemonizma i šovinizma kao nerazdvojni saputnik i sadržine predratnih režima, bez borbe za novu Jugoslaviju, svaki otpor jugoslovenskih naroda bi izgubio svoj smisao, svoju unutrašnju stvarnost i praktični cilj. I obratno, samo kroz opštu oružanu borbu za novu zajednicu jugoslovenskih naroda moglo je da raste i da se razvija bratstvo naroda, oslobođeno svakakvih aspiracija jedan prema drugom.

 

Snaga naše Partije upravo i stoji u tome što je još od samog početka oružane borbe sagledala specifične uslove u kojima su se našli jugoslovenski narodi kao cei ina i svaki narod posebno, što je mogla na bazi protivurečnosti stare Jugoslavije da sagleda i perspektivu oružane borbe i da ujedini sve narode oko jednog zajedničkog ideala — stvaranje slobodne bratske zajednice na istinskoj nezavisnosti svih naroda. A ovo je značilo da je naša revolucija još od samog početka imala opštojugoslovenski i organiziran karakter, da je ista bila i ostala delo svih jugoslovenskih naroda.

 

Ovakva perspektiva oružane borbe, razume se, morala je imati odgovarajući pozitivan odraz u razbivanju okupatorske politike bratoubilačkog rata na teritoriji Jugoslavije i na teritoriji svakog naroda posebno, u savlađivanju eventualne rezervisanosti i sumnje u odnosu stvaranja nove Jugoslavije i u suzbijanju separatističkih tendencija koje je okupacija neminovno nosila sa sobom . . .

 

. . . Za nas sudar sa bugarskim okupatorom subjektivno je pretstavljao sudar dveju nacija. Jedna, koja na svojoj teritoriji se sudara sa državom i vojskom koja u nacionalnom pogledu je tuđa i koja ne može drukčije da istu primi osim kao okupatorsku na svojoj nacionalnoj teritoriji i druga — koja putem sile svog oružja je htela da nametne svoje gospodarstvo, nemilosrdno gušeći svaki otpor i svako suprostavljanje.

 

(Iz govora Lazara Koliševskog, održan

u Prilepu 11. oktobra 1961. godine)

 

[Next]

[Back to Index]